Ego i roditeljstvo

Ego i roditeljstvo

Pokupim svoju kćer iz vrtića, napunila treću godinu i naravno hoće u park. U parku troje roditelja i ja, svaki sa svojim djetetom. I djeca kakva već jesu, svo četvoro njih, krene se penjati po jednoj strmoj drvenoj trošnoj penjalici. Prva majka odmah preusmjeri svoje dijete i kaže “nemoj se penjati ljubavi, samo češ se uprljati, baš sam ti obukla čistu odjeću”. Preostalo troje djece se počinju penjati i već nakon par minuta sljedeći roditelj uzima dijete i kaže: “gospođa je bila u pravu, stvarno si se uprljao, odi se igrati rađe na klackalicu”.

Moja Lara i još jedno dijete nastave se penjati i sad su se već stvarno uprljala, oznojila i zajapurila zbog težine uspona. Sad i zadnji roditelj uzima djete i kaže: “dokazao si se, možeš dalje svojim putem” i spusti ga dolje. Istom nesvjesti krećem i ja prema svojem djetetu, ali ubrzo si postavljam pitanje. Zašto? tako jednostavno pitanje koje će nam uvijek osvjetliti Istinu. Zašto ju uzimam? Ne želim biti nesvjestan i postavljam si pitanje za svaku pa i najbanalniju situaciju, pogotovo ako je uključen netko osim mene. Te sekunde, zapitavši se, pitam Istinu. A istina je da ju uzimam jer je MENI teško ju gledati dok se penje i muči! Mom Egu je teško je gledati jer je to kao Ljubav.

A nije, potpuno suprotno.

To je čisti Ego, Meni ju je teško gledati. Ali ovdje se ne radi o meni, ne savladavam JA tešku prepreku. Tko sam ja da spriječavam svoje djete da savladava svoje prepreke i time raste i uči? Od kuda meni pravo se miješati u odluke svog djeteta, koliko god se meni u tom trenutku ne sviđale ili ne odgovarale?

Povukao sam se i pustio da se nastavi penjati. Sad već sva uprljana, zamazana, pa i ogrebana nastavlja put do vrhu. Svi roditelji me gledaju u čudu, osuđujučeg pogleda: “kakav je to roditelj koji pušta dijete da se muči”, “vidi ga, dijete mu se ogrebalo, on ništa ne radi, samo bulji, uopće ju ne voli”, “ja to nikada ne bi dopustio”. Dijete mi se muči, mene svi osuđuju, a znam da je Ispravno da ju pustim, ona to zaslužuje! Ona zaslužuje da se namuči i ostvari. Da pokuša i da proba. Ona zaslužuje i da ne uspije. I ona zaslužuje da se ne miješam. I ako mi je teško ju gledati i svi me osuđuju. Pogotovo tada. Ako tvrdim da ju volim. Primi onda udarac svog Ega i svoje okoline. Zbog ljubavi.

U tom trenutku Lara savladava zadnje korake prema vrhu drvene, islužene penjalice. I popela se! Bez ičije pomoći. I vrišti od sreće, sva izgrebana i prljava: “Tata, uspjela sam!” U tom trenutku mi zasuze oči u silnoj ljepoti tog trenutka. I ostali roditelji sad počinju shvačati moje ponašanje. I počinju razumijeti Ljubav. Bez riječi. Djela su i onako ono što nas čini velikima, ne riječi. Pogotovo djela koje nitko ne gleda i ne vidi. Najviše sam napravio za svoje dijete da sam se maknuo i ne radio ništa. Najteža, najpametnija, ispravna i Istinita stvar u tom trenutku je bilo raditi..ništa. To je bio potez Istine i Ljubavi.

Tko bi rekao da se od ovako banalne situacije može toliko naučiti o Životu, Istini, Ljubavi i Egu? Koliko situacija propuštate u vlastitom životu zbog čiste nesvjesnosti? Koliko puta krivo reagirate ili kažete nešto ili ne obratite pažnju zbog nesvjesnosti? Pa nisam vidio, pa nisam čuo, nisam znao…! Naravno kad nisi gledao, nisi slušao pa na kraju nisi ni znao! Nisi bio tu, nisi bio prisutan. I to je opravdanje? Isprika? Svatko ju nađe. A ti?

Leave a comment